IMITATOR GLASOVA

Onaj ko misli da je sve pročitao - nije pročitao ništa.

13.01.2006.

Državna služba

Državna služba uništi svakoga ko joj pristupi. Kojem god državnom gospodaru čovjek služio, uvijek služi krivome.

09.01.2006.

Neispunjena želja


Jednu ženu u Atzbachu suprug je umlatio samo zato jer je zajedno sa sobom iz zapaljene kuće spasila po njegovu mišljenju krivo dijete. Nije spasila njihovog osmogodišnjeg sina s kojim je njen suprug imao posebne planove,već kćer, koju njen suprug nije volio.
Kada su ga na okružnom sudu u Wellsu pitali kakve je to planove imao sa svojim sinom koji je u požaru u potpunosti izgorio,suprug je odgovorio da je od njega želio napraviti anarhista i masovnog ubojicu koji uništava diktaturu, a time i državu.

25.11.2005.

Tvrdnja

Jednog čovjeka iz Ausburga zatvorili su u ausburšku ludnicu samo zato što je čitav život, u svakoj prilici tvrdio da su Goetheove zadnje riječi glasile mehr nicht! (Ne više!), a ne mehr licht! (Više svjetla!), što je ljudima koji su s njime dolazili u dodir s vremenom počelo do te mjere ići na živce da su se udružili, ne bi li postigli da se Ausburžanin koji je je na tako nesretan način bio opsjednut svojom tvrdnjom zatvori u ludnicu. Šestorica lječnika odbili su nesretnika uputiti u ludnicu, dok je sedmi smjesta izdao uputnicu.
Kako sam doznao iz lista Frankfurter Allgemeine Zeitung, taj je liječnik za svoje djelo odlikovan Goetheovom plaketom grada Frankfurta.

21.11.2005.

Pošta

Godinama, nakon što je naša majka umrla, pošta je još uvijek dostavljala pisma adresirana na nju. Njenu smrt pošta nije primila na znanje.

12.11.2005.

Perast

U Perastu smo se obratili mnogim ljudima, želeći doznati kome su nekoć pripadale napuštene i već gotovo posve uništene palače i ostale kuće, jer o tome nismo nigdje ništa pročitali.
Ljudi kojima smo se obraćali na naša bi se pitanja samo nasmijali, okrenuli i pobjegli.

Nekoliko kilometara dalje, u Risanu, čuli smo da u Perastu više nema normalna čovjeka, čitav grad prepušten je većem broju luđaka koji tamo mogu raditi što ih volja, a država ih jednom u tjednu opskrbljuje hranom.

04.11.2005.

Memento

Početkom mjeseca...

27.09.2005.

Čuđenje

Kada moćnici u svojim državama postaju isuviše moćni, a kroz dugi vijek svoje moći ne potroše samo sve narodno, već i sve duhovno bogatstvo, mnogi ljudi u mnogim državama još uvijek se čude da tu i tamo preko noći i po prirodi stvari vrlo često na najsvirepiji način moćnici budu ubijeni, a u državi zavlada anarhija.

30.08.2005.

Memento

"What matters is whether we want to lie or to tell the truth and write the truth, even though it never can be the truth and never is the truth."
Gathering Evidence p. 161

05.06.2005.

Who?

Tko je zapravo Thomas Bernhard? Na taj način formulirano pitanje ne smjera samo na veće ili manje poznavanje opusa tog pjesnika, pripovjedača i dramskog autora, jednog od najvećih koji su obilježili austrijsku književnost druge polovice 20. stoljeća. Jer koliko god je Bernhard fascinirao književne connaisseure, one koje ne zanimaju samo trendovski naslovi i konjunkturne top-liste, toliko je, ili još više, provocirao znatan dio (re)publike koja je njegove knjige i istupe shvaćala kao javno bačenu rukavicu.
Na austrijskoj kulturnoj sceni, i ne samo austrijskoj, danas već upokojeni Bernhard je sinonim za visoko rafinirano umijeće pisanja, ali i pobunu s okusom skandala koji nadilazi eksluzivne okvire jednog zatvorenog ceha. Pred nama je jedan od stupova nove austrijske književnosti i književnosti njemačkog jezičnog područja, no u sredini u kojoj je živio odabrao je status buntovnika koji za sve što poduzima odgovara samo sebi i vlastitoj savjesti.
Teško je u recentnoj književnosti, pogotovo onoj austrijskoj, koja je razmjerno mala i u kojoj još tinja čežnja za vremenima francjozefinske grandezze, naći pisca koji se na taj način i takvom žestinom obrušio na sve moguće autoritete, rigajući vatru kao zmaj, ne žaleći pritom nikoga i ne tražeći za svoje postupke nikakve izgovore ni isprike. Misliti o Bernhardu, to znači misliti o stvaraocu kojeg je s jedne strane nosila visoka artistička svijest, zgusnuta poetika u kojoj nema ničeg suvišnog, dok ga je s druge strane nosila snaga negativnog iskustva koje je za njegovu umjetnost isto što i kiša za suhu zemlju. Otkako je počeo pisati i objavljivati, pa sve do smrti (12. veljače 1989. godine), legitimirao se kao autor koji je u permanentnom konfliktu sa svojom sredinom i matičnom zemljom. Rodio se, doduše, u Nizozemskoj (9. veljače 1931. godine), no ta činjenica, pomiješana s obiteljskim kompleksima i rano probuđenom bolešću, samo je potencirala njegov otpor prema onoj vrstoj (ab)normalnosti kojom se u krajnjem slučaju hrani svaka država.
Dom i domovina, pater i patria svakako nisu pojmovi koji bi u njemu budili tanane emocije ili potrebu da pomoću njih bere dodatne lovorike koje mu nije omogućavao književni status. Prošlo je 15 godina otkako Bernharda može braniti samo njegova ostavština ili ono što njegova književnost u osnovi pretpostavlja. Kao mladić koji je rano počeo bolovati od plućne bolesti, kao bastard kojeg je sudbina nagnala da do krajnjih granica izoštri svoje unutarnje senzore, Bernhard je pisac za kojeg je stanje potpune slobode prvi i posljednji imperativ. Važnost i snaga negativnog iskustva, kojem su kumovali obiteljski odnosi i terminalna bolest, pretvorili su ga u cinika koji se svojoj sredini i svojoj zemlji odužio tako što je pljunuo na njene najveće svetinje. Paradoks? Samo djelomično, jer koliko god se nije libio gaziti po onom što u svijesti prosječnog Austrijanca utjelovljuju zavičaj, država, nacija i mit Habsburške monarhije, toliko su ga njegove knjige pretvorile u ikonu, uzdignutu na zgarištu vrijednosti što ih je on godinama gazio bez ikakvog sentimenta ili osjećaja (samo)sažaljenja.

31.05.2005.

My great-grandfather was a lard-dealer

My great-grandfather was a lard-dealer
and today
everyone still knows him
from Henndorf to Thalgau,
Seekirchen to Kästendorf,
and they hear his voice
and move
as one to his table
which was also the Lord’s table.
In 1881, in spring,
he decided in favor of life: he planted
a vine along the wall of the house
and summoned the beggars;
Maria, his wife, she with the black ribbon,
gave him another thousand years of life.
He discovered the music of swine
and the fire of bitterness,
he spoke of wind
and of the weddings of the dead.
He wouldn’t give a bacon-bit
for my bouts of despair.


Stariji postovi

IMITATOR GLASOVA
<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


MOJI LINKOVI

Biografija
Thomas Bernhard , je austrijski dramtičar, pripovjedač i pjesnik, rođen 1931 godine. Godine 1949 oboljeva od neizlječive plućne bolesti i biva ostavljen u sanatorijumu da umre.
Taj događaj ostavlja neizbrisiv trag na njegovom djelu.
U njegovom pogledu na život nalazimo snažnu tragikomičnu crtu, opaki sarkazam, tjeskobu i nelagodnost. Za života dobija gotovo sve važnije književne nagrade na njemačkom govornom području. 1989 godine umire u Alpama i oporukom zabranjuje izvođenje svojih dramskih dijela u Austriji.

Bernhard
Umjetnost nije stvarana za totalno posmatranje, ni za totalno slušanje, ni za totalno čitanje. Ta umjetnost je stvarana za onaj jadni dio čovječanstva, za onaj svakodnevni, za onaj normalni, ni za koga drugog nego za lakovjerne.



Review My Site

Mrzim anđele


Moja situacija može biti samo nekoga skurilnog, ne bih čak rekao ni papagaja, jer to bi bilo odveć veličanstveno, nego je to situacija male zlovoljne ptičice.
Pusti od sebe neki zvuk, pa onda opet iščezne i nema je.
Šuma je velika, a i mrak također.
Katkad je tamo unutra i neki ptić koji ne da mira.
Više od toga nisam. Više čak i ne mogu biti.


In Memoriam
I could go on quoting ad infinitum, or if you like, ad absurdum. Unfortunately in this postmodern polemic the essential Bernhard could have been lost, or even forgotten. Perhaps foreign writers like John Updike, expressed a more balanced view. In his comment, also published in Die Zeit, he wrote: 'Although in Bernhard's writing the theme disease is prominent, I was deeply moved when I heard of his early death. My knowledge of his work is limited, but the few books of his which I have read impressed me immensely. In my opinion he was one of the authentic voices in post-war Europe ... His unique form of irony and his particular honesty had the sign of greatness' (my translation).

I like to remember Thomas Bernhard as I saw him the last time in Salzburg. He was leaning against the wall of the 'Trakl Haus', now a museum of this ill-fated Austrian poet who had died of an overdose of drugs during the First World War, at the age of 26. Although at this time he was at the height of his fame and productivity, his smile was very sad, with only a flicker of irony. I had intended to ask him to go to the 'Tomaselli', but realised he was not in the mood to go anywhere. Thomas could have said what he wrote ten years later in a letter to the director of his plays, Claus Peymann:
'All by-passes lead to death'.



BROJAČ POSJETA
24885

Powered by Blogger.ba